Druga Nagrada 1

Umetničko udruženje Milutin Alempijević

Kunstverein "Milutin Alempijevic e.V.",

Frankfurt am Main

DRUGA NAGRADA / SREBRNI ALBATROS

 

ABID JARIĆ

Zenica, BiH

 

Rodio se 1950. godine u Duvnu, BiH. U rodnom gradu je završio školi i gimnaziju. Od 1997. godine živi u Zenici, gde radi kao profesor u Drugoj gimnaziji.

Lektor je u “Didaktičkim putokazima”, časopisu za nastavnu teoriju i praksu (Zenica), saradnik u “Našoj riječi (Zenica), “Mostu” (Mostar) i “Prosvjetnom listu” (Sarajevo). Jedno vreme bio je saradnik “Bosna pressa”, časopisa koji je izlazio u Frankfurtu. Predsednik žirija na konkursu „Naše riječi“ za najbolju novinsku priču (2009., 2010., 2011. godine), ali i na konkursu „Napiši priču – uradi sliku“ (2009., 2010., 2011. godine).

Autor je zapaženih radova iz područja jezika i književnosti.

Na domaćim i međunarodnim konkursima za kratku priču više puta je nagrađivan. Nagrada „Ulaznica“ Zrenjanin - Srbija, nagrada „Srebrenica“, Njujork – SAD, nagrada „Zija Dizdarević“ Fojnica – BiH, nagrada za kratku novinsku priču „Naše riječi“ Zenica – BiH, dve nagrade na festivalu kratke priče „Zavičajne staze“. Berane, Petnjica – Crna Gora, nagrada „Milutin Alempijević“ Frankfurt – Nemačka, nagrada „Simha Kabiljo“ Zagreb-Hrvatska.

Zastupljen je u zbornicima kratke priče Balkansko pero – Sarajevo, Ulaznica – Zrenjanin, Godišnjak – Fojnica, Deset proljeća – Zenica, San Irfana Kovača – Zenica, Uskopaljski Rabele – G. Vakuf/Uskoplje, Vetar po ocu – Frankfurt, Buđenje Bihora – Petnjica, Bar micva Bejahad – Zagreb. Autor je knjiga: Podgradinske priče, Velika propunta (roman) i „Bijelo na crno“ (kolumne, članci i komentari).

 

GRAD

 

 

Govorio je: Jesen je, ona naša prava na koju si zaboravio ovdje u svijetu. Sve se boji ovih dana pa kad kreneš poznatim krajolikom kao da se vraćaš u one dane kad smo gnječili zohu i njen gusti sok miješali s petruljom i kišnicom kako bismo dobili onu zlatno-crvenu boju kojom smo u školi crtali pejzaže našeg djetinjstva. U tome je najbolji bio Atko, sjećaš li se, koji nije dalje stigao od trećeg razreda, ali je zato bio neponovljiv majstor u pravljenu zohuljka, kako smo zvali tu tečnost, s kojom se nije mogla mjeriti nijedna boja kupljena u knjižari kod Tone. Zato ti preporučujem da kreneš putem kroz Koprivnicu. Ništa se u njoj nije promijenilo od tvog posljednjeg prolaska osim što je drveće još bliže nebu. Možeš i kroz Studena Vrila pa kroz Polje. Vidjet ćeš, ono je ostalo isto. I danas je pašnjak. Rijetko gdje se zametnula oranica. Vrijeme kao da je stalo u polju pa lebdi negdje iznad poznate ravnice. A Grad, ah Grad? U njemu ne traži ono što si ostavio prije dvadeset osam godina. Ono što se jednom izgubi, ne može se više naći.

Slušao sam ga pažljivo jer se nije moglo, a da se njega ne sluša. Za razliku od mene, On je svake godine, osim one tri ratne, redovito odlazio u naš Grad. Nekad me je nervirala ta njegova želja da još jednom vidi Ršijuča ( tako je govorio svaki put kad bi se vratio koristeći uvijek isti šatro-izraz), a onda sam se navikao i na to kao što sam se navikao da se svake subote sretnemo u restoranu Rosengarten u ulici Hoffenstrasse na periferiji Munchena kao prijatelji koje je povezivao čitav život.

 

I tako, uputio sam se te jeseni na dalek put do Grada.

 

Kad sam poslije desetak sati vožnje došao na mjesto križanja, uputio sam se preko Paklinske visoravni koju On nije ni spomenuo u našem razgovoru. Nekada je pored Bukovičkog vrela, uz samu cestu, bilo najveće stablo oskoruše koje su oči mogle vidjeti. Želio sam provjeriti da li su plodovi tog stabla još uvijek onako slatki kao nekad. Vozio sam se i gledao ne bih li vidio ono zbog čega sam izabrao ovaj pravac putovanja. Nažalost, na cijelom putu preko Paklinske visoravni nisam primijetio nijedno stablo oskoruše.

 

 

I

Kamen na zgradi Starog hotela kao da se uvukao u sebe. Onako oronuo u plićacima i dubinama vlastitih raspuklina prilično je ostario, umotao se u zelenkastu patinu koja ga je ušuškavala u polusan kroz kojeg su vihorila desetljeća. Učini mi se da čujem Hakmin glas, visok i gromovit, kako para tišinu kao nekad. Vikao je: Štakori su ušli u Grad sa svih strana pa glođu sve što stignu. A narod šuti dok i njega ne pojedu. Tako i treba narodu. Znao je često uzviknuti tako nešto, a onda bi se svjetina ustalasala. Osjećala je da će se iza ovoga nešto krupno dogoditi. I zaista uvijek se i događalo. Dolazio bi Savo, najkrupniji milicionar među svim čuvarima reda i države i odvodio Hakmu pravo pred prekršajnog suca. Nismo trebali pogađati kakva će biti kazna za državnog neprijatelja broj jedan u našem Gradu. Ona se svaki put ponavljala u gotovo istom trajanju: šest mjeseci čame u Ćelovini.

Kad sam zakoračio i htio ući, grubo sam se sudario sa dvjema gredama koje su uprijeko zatvarale davno zamandaljena vrata.

 

 

II

Pored mene prolaze. Svi zagledani u nešto ispred sebe. Bezglasni, s maskama na licu kao u Beketovim dramama. Mlađi i stariji. Muškarci i žene. Ne prolaze onako kao što smo mi nekada prolazili, lijevom i desnom stranom ulice – trotoarom, nego sredinom ceste motajući se između automobila koji su se sporo kretali ili su bili parkirani iza znaka koji je to zabranjivao.

 

 

III

Zime su u ovim krajevima duge i snježne. Bar su takve bile. U razgovorima u Rosengartenu, On mi je govorio kako se i to promijenilo. Snjegovi su rijetki kao da se ovih posljednjih decenija Grad spustio sedamdesetak kilometara naniže k moru, pa od novembra do aprila umire u nekoj kišnoj izmaglici i vapi za onim vremenima kad je u ovim mjesecima bio sav bijel od snijega i rumen od planinskih mrazova. A ljude pamtim kao nasmijane i raspoložene. Nisu imali mnogo, ali ono što su imali, dijelili su na pola pa opet na pola i tako do zadnje mrvice. Grad je živio sa svojim malim brigama i velikim željama. Svi su govorili - samo da prođe zima, pa ćemo onda lahko.Tada je srce Grada bilo kino. U tim dugim zimskim noćima svi su željeli biti pravedni kao Gari Kuper i lijepi kao Ava Gardner. Čini se da to jedino nije zanimalo redovitog posjetioca kina Mušu koji se kao pravi žongler provlačio između redova drvenih klupa i doturao fišečiće sa košpicama i kikirikijem onima koji su još uvijek željeli potrošiti neku crvenu. A kad bi se korpa ispraznila, on bi visoko podigao desnu šaku u kojoj se palac našao ukliješten između kažiprsta i srednjeg prsta i meketavo podvrisnuo: Kad iziđete iz kina, izmjerite svoj nos. Ako vam dužina palca ne odgovara dužini nosa, onda niste građeni po jusu. To je istovremeno značilo i da je korpa prazna.

Ne znam da li je Muše prija umro nego što se kino zatvorilo. Bio sam daleko od Grada pa nisam ni mogao znati. Ako su umrli zajedno, to bi priličilo oboma. Jedno bez drugog nisu mogli.

 

 

IV

Učinilo mi se da sam uočio jedno poznato lice. Bilo je na nekoliko desetina metara udaljeno od mene. Onako kako je gestikuliralo, mogao je biti samo on. Ljudi se rađaju sa različitim osobinama, ali, onako kako je Lika znao gestikulirati to nije znao niko drugi. Gestikulacija u nesavršenoj formi znači pokret rukom, u najboljem slučaju objema. Međutim, njegova gestikulacija bila je savršena. Pokret tijela, ruku, nogu i izraz lica sve se potpuno uklapalo u nešto što se nekad nazivalo marifetlukom čaršijske liske, a danas se to, modernim rječnikom, naziva pantomimom. Znao se izražavati, a da ne progovori ni jednu riječ. Jednu od svojih savršenijih kreacija napravio je na nogometnom terenu. Lika je jurio po desnom krilu, driblao, šutirao, ali uvijek prema protivničkom igraču. Kada je ta njegova jalova igra dosadila Ribi i Bobančetu, počeli su naglas govoriti kako ga trener nije smio uvesti u tim jer je još mamuran, a uz to, umjesto da motri po terenu gdje su mu suigrači, on gleda na tribine prebrojavajući koliko je djevojaka došlo da vide njegovo nogometno umijeće. On se ljutio na njih, počeo je i psovati, a onda su njih dvojica navaljivala na suca da ga isključi jer je nekulturan i veoma grub. Sudac je prišao njima trojici, posegnuo za džepom u kojem se nalazio crveni karton i dvaput podigao ruku. Prvi put zacrvenjelo se iznad Ribine i drugi put iznad Bobančetove glave. Tako su domaći ostali bez dva važna igrača. Lika je poslije neočekivanog sučevog gesta napravio takav izraz lica da je Beleška, lokalni sportski novinar, napisao u „Slobodi“ da se takva umjetnička kreacija nije vidjela na sportskim terenima otkad Budućnost igra u Hercegovačkoj zoni.

Ubrzao sam korak i kad sam došao do mjesta gdje sam ga opazio, njega više nije bilo.

 

 

V

Već sam nekoliko sati u Gradu, a još se nikom nisam obradovao. Je li to onaj Grad iz koga sam otišao prije dvadeset osam godina, pitao sam se? Što- šta se izmijenilo, dosta se toga izgradilo, nešto od onoga što sam pamtio zauvijek je nestalo ili je na tim mjestima izniklo nešto novo koje ni po čemu nije podsjećalo na ono ranije.

Odlučujem promijeniti pravac kretanja.

Zalazim u ulicu kojom sam često prolazio. Zastajem pored poznatog balkona. Vrata i prozori na kući su drugačiji, fasada u ružičasto ofarbana. Oko kuće visoka loksirna ograda. Tražim pogledom pločicu pored vrata sa imenom vlasnika. Nema je. A nekad je bila. A bila je i ona, Branka i glasno izgovorih njeno ime.

Školska torba činila joj se preteškom. Gledala me sumnjičavo svojim sitnim okicama.

-Ja sam Nera. Ja nisam Branka.

-Izvini, pogriješio sam. Tako slatka djevojčica nikako se ne bi mogla zvati Branka.

Neprestano je pocupkivala i kažiprstom desne ruke vrtjela vezicu na školskoj torbi.

-A ta Vaša Branka nije bila slatka?

-Da, kćeri, bila je, ali ni približno kao ti.

-Opet ste pogriješili, nisam ja Vaša kćer. Ja sam Štukina. Znate li Vi moga tatu?

-Ne, ne znam.

-Pa, Vi ništa ne znate, a stari ste kao moj djed. A moj djed kaže da stari ljudi puno više znaju

nego djeca. Ne znate ni moga tatu. Koga Vi, onda, poznajete u ovom gradu? Moga tatu svako

poznaje. On ovdje ima najbolje auto.

Malo se ljutnu i prestade vrtjeti vezicu.

-U pravu si, izgleda da ne poznajem nikoga, a mislio sam da znam mnoge. Ali, evo upoznao

sam tebe i to je dovoljno.

-Umalo ne zaboravih, moja mama je rekla da ne smijem razgovarati sa nepoznatim ljudima,

a vi ste ovdje, izgleda, neki stranac, reče i odskakuta.

 

 

VI

Gospođo, oprostite, ali znate li kad je srušena ova kuća? Kuća je bila s podrumom i na kat. Imala je kamenu ogradu i u bašči puno, puno cvijeća. Najviše ruža mjesečarki. Nemoguće, kažete, ovdje nikada ništa nije bilo osim ovoga što sada vidim. Trava i poneki fino oblikovan kamen razasut uokolo. Nisam izmislio gospođo, vjerujte mi. Uspomene me ne varaju, siguran sam. Tu je živio jedan dječak sa svojom majkom. Želite li da Vam pokažem fotografiju. Evo tu je. Nećete. Pa dobro. Imate pravo. Što se Vas tiče jedan dječak i njegova kuća. Shvaćam, shvaćam sasvim jasno. Naravno da se ne možete sjetiti, ako ste ovdje došli u toku rata. Na sredini dvorišta, evo baš ovdje gdje sad stojim, bila je jedna velika lipa. U proljeće je po njoj mirisala cijela ulica. Naročito poslije kiše kada se miris lipe miješao sa ozonom. Znate li bar kad su nju posjekli? Ni to ne znate. Eh, šteta. Nisam želio biti dosadan, ali uspomene su čudna stvar. Imate li Vi uspomene gospođo? Nemate, kažete. Blago Vama. Vi nemate potrebu da se bilo čega sjećate. Vi sigurno imate dobar san. Oh, ja sam baš pretjerao. Uzeo sam Vam puno vremena. Nadam se da razumijete. Ipak, morat ću pitati još nekog ko se bilo čega sjeća u vezi sa ovom kućom.

 

 

VII

Izvinite mladiću, kažete da studirate pa pomislih da biste Vi mogli nešto znati o ovoj kući. Znate, ovdje je nekada bila kuća i u njoj se rodio jedan pisac. Aha, čini Vam se da ste nešto čuli. Fino. Baš fino. Mladom čovjeku koji studira i pristaje da zna kako se u ovoj kući rodio neki pisac. Ne znate njegovo ime. Pa, svakako, ime nije važno, važno je šta ostaje iza imena. Kako? Naravno da sam siguran da je ovdje postojala kuća. Mogu Vam pokazati fotografiju, ako želite. Nećete, pa zašto biste Vi gledali nešto što Vas se ne tiče. Čudno da ne znate ime tog pisca. Kažete nije vaš, a tuđi se slabije znaju. E vidite, ja sam nekad u gimnaziji učio sve, i naše i njihove. Nekad bilo sad se spominjalo, kažete. Da, možda je to jedini lijek da se prežali vrijeme. Ipak, hvala Vam. Bili ste jako ljubazni. Pitat ću još ponekog. Mora da se neko sjeća da je ovdje nekada bila neka kuća.

 

 

VIII

Molim Vas nemojte mi zamjeriti, ja sam pritisnuo zvonce sa namjerom da Vas nešto upitam. Slažem se, danas svi pitaju, a rijetko ko daje odgovore, ali Vi stanujete najbliže kući koje više nema. Kako kažete? Nije je nikad ni bilo. Varate se gospodine, bila je kuća i avlija i jedna ogromna lipa nasred avlije koja je jako mirisala naročito poslije kiše. Da, poslije kiše. Poslije kiše sve ljepše miriše. Zar se ne sjećate gospodine? Morate se sjećati te kuće. Kuća nije nešto što se ne da zapamtiti. Ooo, na to sam skoro zaboravio. Kako biste se sjećali kuće ako ste ovdje doselili nedavno. Ali, pomislih, možda ste čuli da se u toj kući koje više nema rodio jedan dječak koji je kasnije postao pisac. Nas dvojica smo skoro istih godina. Znate da smo rado učili o piscima ono što za njih nije važno. Kao, na primjer, mjesto rođenja. Oni vole govoriti kako zavičaj ne određuje pisca, nego pisac određuje zavičaj. I takve budalaštine. Znate li što je, ipak, najčudnije u svemu ovome. Niko se ne sjeća niti je čuo da je ovdje kuća ikada i bila. A kuća ne može tako jednostavno nestati, zar ne? Dobro procjenjujete. Da sam odavde, znao bih da ovdje nije bila nikakva kuća. Ne brinite gospodine, sasvim sam dobro. To se vama čini zato što oživljavam neke svoje uspomene. I da nije njih, ja bih posumnjao da sam sve ovo sanjao ili što je još gore izmislio. Čujem, čujem, kuće nema, a knjige ne čitate. Ipak, hvala Vam. Puno ste mi pomogli. Vi ste me uvjerili da sa uspomenama nikada nismo načisto. Hvala, ne treba. Sam ću ja to. Ljudi će shvatiti. Mora postojati neko ko se sjeća da je nekada ovdje bila neka kuća. Pokucat ću još na neka vrata. Vi ste upravu. Ako je nekada i postojala, nju su uništili ljudi, rat ili, jednostavno, vrijeme. Tako je to s kućama. Njih kad unište, one više ne postoje. To je prosto zato što kuće nemaju svoje uspomene.

 

 

IX

Nisam našao kuću, nisam našao ništa. Nekima je suđeno da ono što traže nikad ne nađu. Nekad davno, po priči, Zmija je čovjeku ukrala zavičaj lišavajući ga privilegije sretnika. Od tog dana, on je osuđen na vječito lutanje. Do dana današnjeg. Ipak, našao sam nešto što sam već dugo tražio. Našao sam moto za moju novu knjigu uspomena. Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo da bismo o njemu pripovijedali, napisao je Márquez.

 

Iz Grada sam se odvezao jednim od ona dva puta koje mi je On preporučio dok smo sjedili u Rosengartenu. U narodu još uvijek živi priča kako nije dobro istom stazom ući i izići iz grada. S puta kojim sam krenuo, najbolje se vidi zalazak sunca. Baš kao na jednoj slici Vergilija Nevistića. To je magični trenutak kada ovozemaljski život dobrovoljno mijenja stvarnost za fantaziju.

 

Na izlazu iz Grada, primijetio sam kako je jedan mali ptić ispao iz gnijezda i kao nedozrela oskoruša ostao ležati na zemlji. Htio sam zaustaviti kola, htio sam provjeriti nije li kojim slučajem još uvijek živ. Htio sam još jednom pogledati Grad.

Ništa od toga nisam učinio.